Tri jabuke s bakina ormara – S.Škrinjarić

Na bakinom kićenom, starinskom ormaru stajale su tri jabuke: jedna zelena, druga žuta, a treća posve crvena. Stajale one stajale, ili možda sjedile, jer kod jabuka se to nikad ne zna. Čekale su zimu, a ona nikako da naiđe, pa su tri jabuke, tri radoznalice odlučile da je potraže.

Sišle jabuke s ormara, zapravo skočile, pa se stale kotrljati preko praga bakine sobice, sve jedna za drugom u široki svijet. To je, svakako, bilo vrlo opasno za tri jabuke, tri ljepotice, ali one su bile hrabre.

Kotrljale se one putem, sudarale s kestenčićima i kamenčićima, utrkivale se s uvelim lišćem. Ali, tko bi ga dostigao! Bilo je ono laganije od okruglih, tustih jabučica, pa je obijesno trčalo cestom i dizalo prašinu. S lišćem se jedino mogao utrkivati vjetar, a on je to, obješenjak, rado činio.

Tri jabuke, otmjene i nježne, naišle putem najprije na dobričinu ježa. Zagledao se jež u jabuke; jedna mu se čini ljepša od druge, pa ih pozdravio smjerno i ljubazno: „ Jabučice, mile sestrice, kamo ste krenule tako složno?“

„Krenule smo, krenule“,  zagrajaše jabuke u isti mah. „ Krenule smo, krenule u potragu za zimom.“

„Pa što će vam zima, sestrice?“, začudio se dobričina jež. „Ona je ljuta i oštra, ima leden dah, pa kad vam njime hukne u vaše okrugle obraščiće, oni će se smežurati kao stara gljiva. Nego, pođite vi sa mnom u moj podzemni stan. Ondje je lijepo i toplo. Naložit ću ognjište, samo da vam ne bude hladno.“

„Hvala ti, dragi ježiću“, zahvaljivale su tri jabučice, tri sestrice. „Ali, mi smo naumile potražiti zimu, jer baka uvijek o njoj govori. I kad je nađemo, onda ćemo se opet vratiti baki.“

Kotrljale se one i kotrljale, pa stigle do kolibe starog medvjeda koji je spremao zimnicu. Opasao se šarenom pregačom, pa u velikoj zdjeli miješa pekmez. Da mu se nađe pri ruci kad udari zima …

Spazio medvjed tri jabuke, tri sestrice, tri ljepotice kako se kotrljaju puteljkom pa zabrundao najumiljatijim glasom: „Hej, sestrice, jabučice, kamo ste pošle u daleki svijet?“

Tri sestrice, tri ljepotice, jedna zelena, druga žuta, treća crvena, zagrajale u isti mah: „Krenule smo, krenule u potragu za zimom!“

Nasmijao se stari, iskusni medvjed, nasmijao se od sveg srca. „Pa što će vam zima, sirotice? Ona je oštra i ljuta, a vi ste u ljetnim haljinama? Znate li vi da je i meni zimi hladno, pored moje udobne, krznene bunde? Kad zaigra vjetar sjeverac, a zima hukne svojim ledenim dahom, skamenit će se vaši obraščići, posivjet će vaša vedra lica. Nego, pođite vi sa mnom u moju kolibicu. Tu je toplo i ugodno, tu ćemo zajedno dočekati proljeće!“

Tako je govorio stari medvjed, a u sebi je mislio kako bi bilo slatko pojesti jabučice – ljepotice, najprije zelenu, pa žutu i na kraju crvenu.

„Hvala ti, dragi medvjediću“, zahvaljivale su tri jabučice, tri sestrice. „Ali, mi smo naumile potražiti zimu, jer baka uvijek o njoj govori. A kad je nađemo, opet ćemo se vratiti baki.“

Kotrljale se one i kotrljale, sve dalje od bakine kuće, sve dalje od udobnoga mjesta na starinskom, kićenom ormaru. Već im je putovanje dosadilo, pa bi se najradije vratile da pričekaju zimu kod kuće, ali ne mogu više odustati od kotrljanja. Preskaču bare i barice, sudaraju se s kestenčićima i kamenčićima, pa su im se od silna kotrljanja napuhali obraščići.

Kotrljale bi se one i kotrljale tko zna dokada da nije odnekud dotrčao na cestu dječak čupave kose, veselih očiju. Spazio on tri jabučice, tri ljepotice, pa ih strpao u džepove sav radostan: „Kakve lijepe jabuke!“, rekao je. „Baš kao one kod moje bake na ormaru!“

Potrčao dječak prema bakinoj kući da se pohvali kako je na cesti našao tri jabuke, tri sestrice: jednu zelenu, drugu žutu, a treću posve crvenu. I već je s praga povikao: „Bako, bakice, pogledaj što ti nosim!“

Baka odložila pletivo, pogledala jabučice, omirisala ih i pogladila toplom rukom, pa rekla: „Sve mi se čini da su to upravo one koje su jutros nestale s moga ormara!“

Tri jabučice, tri sestrice mudro su šutjele. Opet su zauzele svoja stara mjesta na kićenome, starinskom ormaru pa se odmaraju od kotrljanja. Čekaju zimu da im kucne o prozorčić, da ledenom rukom nacrta na staklu proziran crtež, da se oglasi vjetar sjeverac veselom zimskom pjesmicom. Poslat će one po njemu pozdrave dobričini ježu i starome medvjedu u njihova dobro zaštićena skloništa.

One će ostati na bakinu ormaru jer tu im je ipak najljepše!