POSLIJE KIŠE – Ana Kraljević

Kad je vjetar prestao, netko je u polje zataknuo strašilo,

Na brzinu sklepano, i za poslom nestao.

Strašilo:

Svi u mene gledaju ko u svjetsko čudo!

Pa kako i ne bi, kad izgledam ludo!

Prekrižiše na brzinu dva kolca suha,

Objesiše staro prnje mjesto lijepa ruha,

Prljave krpe vise na sve strane,

A iz mene strše puknute grane!

Na glavi mi odavno bačena kapa,

Gdje bi trebao imati noge, visi stara šlapa!

Suho sijeno – moje je tijelo,

Da budem ružan – nekom se htjelo!

I k tome još su mi ružno ime dali:

Strašilom – plašilom su me prozvali!

Bundeva:

Eh, takve kao ja zovu: debeljuca, tikva, buća,

Bundeva što od debljine puca!

A takve su rugalice za me prave besmislice!

Jer kad me ogule, začine, nasijeku,

Kada me u vrućoj pećnici ispeku,

Ližu prste redom odrasli i djeca

I uzdišu slasno: „Prekrasna bućnica!“

Strašilo:

Imaš pravo, susjedice!

A ja plašim ptice koje kradu

Kukuruz, zrelo žito, pšenicu zlaćanu.

Da mene nema, nestalo bi usjeva u jednome danu!

Bez mene bi čovjek jadan ostao i kruha gladan!

Zajedno:

Netko je težak i debeo, netko je lagan kao ptica u letu,

Ali upamti: svatko je od nas zbog nečega važnog na ovome svijetu!