Svi sveti

JEDNE NOĆI – Dobriša Cesarić

Te noći pisah sjedeć posve mirno ,

Da ne bih majci u susjednoj sobi

Škripanjem stolca u san dirnuo.

A kad mi koja ustrebala knjiga ,

Sasvim sam tiho išao po sagu .

U svakoj kretnji bila mi je briga

Da staričicu ne probudim dragu .

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.

Svi sveti – Gordana Lukačić

Jesen se svojim toplim bojama razigrala po već otpalom lišću i natjerala stanovnike da se toplije obuku. Bio je prvi studenog i prohladni dani bivali su sve češći.

Marko, Mirna, mama i tata spremali su se otići na groblje. Tata je prije izlaska iz stana pogledao prema nebu i zaključio da kiša neće padati. Mama je provjerila ima li u torbi žigice i svi zajedno krenuli su obići grobove svojih najmilijih.

Putem su svratili u cvjećarnicu i kupili buket bijelih krizantema za baku, a buket žutih za djeda. Marko je od svoga džeparca kupio desetak dušica, a Mirna se odlučila za tanke, dugačke, bijele svijeće. Mama i tata su zbog toga prigovarali bojeći se da ne opeku prste.

Groblje je toga dana bilo prekrasno. Sve je bilo puno raznobojnog cvijeća, razigranih plamičaka svijeća i mira koji je lebdio posvuda. Mama i tata položili su cvijeće na grobove. Marko je vješto palio dušicu za dušicom. Mirnine svijeće bile su visoke, elegantne, ali nekako neposlušne. Zato ih je, kako bi koju zapalila, učvrstila voskom nakapanim na podložak. Unatoč tome, neke su se prevrtale.

I baš kad su sve svijeće bile upaljene, neki ih je povjetarac ugasio. Marku i Mirni to je baš odgovaralo, a za roditelje je to značilo još dodatnu strepnju.

U jednom trenutku mama je čula glas: „T sam ja krilima ugasio svijeće da se djeca još malo zabave! Za prste ne brini, mi anđeli čuvari volimo praviti nestašluke, ali djecu uvijek čuvamo.“

I baš kad je tata zaustio da budu oprezni, mama ga je samo stisnula za ruku i blagim glasom rekla: „Pusti ih, dovoljno su oprezni da im se ne dogodi zlo, a danas je dan kada svjetlost svijeća obasjava grobove kao što dobrota obasjava naša srca.“

OBOJENI KRISTALI – Jose Real Navarro

Jednog dana uđe otac sa sinom u crkvu. Dječak se zaustavio promatrajući velike vitraje na pokrajnjim zidovima. Kroz njih su prodirale sunčeve zrake i ispunjavale crkvu prekrasnim bojama.

Dijete upita oca:

-         Tata, što se to prelijeva u raznim bojama?

Otac odgovori:

-         To su vitraji, prozori načinjeni od mnoštva obojenih stakala, koji čine razne slike.

Dijete nastavi promatrati vitraje, a onda reče:

-         A tko su oni ljudi naslikani na vitrajima?

Otac odgovori:

-         To su sveci.

-         Sveci? A tko su sveci? – upita dijete radoznalo.

-         Sveci su bili tako dobri ljudi da se u njima moglo vidjeti kako je Bog dobar. Oni su čitav život proživjeli čineći dobro.

Dijete je ostalo zamišljeno, a onda se opet obrati ocu:

-         Oni su onda kao vitraji.

Otac nije razumio primjedbu. Dijete stoga nastavi:

-         Da, sveci su kao vitraji. Ako kroz vitraje možemo vidjeti sunčevu svjetlost, u svecima možemo vidjeti kakav je Bog.

Otac osta iznenađen sinovljevim odgovorom i reče:

- Vidim da si razumio. Sada znaš kako možeš postići da budeš jedan od njih.